Stećci
Čengića Bara ljetno je stočarsko naselje u visokom kraškom Kladovu polju. Nekropola se nalazi u središtu lokaliteta, a sa sjevera je omeđuje makadamski put. Stećci su od vapnenca, pomno obrađeni i dobro očuvani te poredani u nizove u smjeru zapad – istok. Potječu iz kamenoloma Majdan, oko 100 metara jugoistočno.
Prema podacima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika ima ih 52: 11 ploča, 35 sanduka, od kojih su mnogi visoki i na postolju, te 6 sljemenjaka. Upravo se prilično visoki sljemenjaci smatraju obilježjem ove nekropole. Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske 2012. zabilježio je ukupno 54 stećka.
Ukrasi i natpis
Ukrašeno je 19 stećaka: jedna ploča, 12 sanduka i 6 sljemenjaka. Ponajviše su to tordirane vrpce i frizovi od vijugavih lozica s trolistima, a uz njih štit i mač, biljne stilizacije, križevi u vijencima, ptice, jeleni i lov na jelene, kolo i turniri.
Na stećku broj 45 uklesan je natpis na bosančici u dva retka. Navodi ime pokojnika: ovdje leži Stojan Opodinović.
Stočari i trgovci
Okolica Kalinovika arheološki je slabo istražena. Iz antike su sačuvani ostaci cestovne mreže koja je bosanska trgovačka i rudarska naselja povezivala s Humom, Dubrovnikom i primorjem. Putove su čuvali vojni logori, a ovdje je vjerojatno živjelo tek malo ljudi koji su se bavili stočarstvom. Od davnine su ratari iz hercegovačke nizine dolazili u jugozapadni dio planine.
U srednjem je vijeku kraj bio dobro naseljen, a ljudi su živjeli ponajviše od trgovine i stočarstva. Pripadao je župi Zagorje, čije se središte Kučevo prvi put spominje 1180. Da je Zagorje pripadalo Bosni, svjedoči carinarnica vojvode Sandalja Hranića Kosače iz 1406. Nekropole oko Kalinovika od 1954. do 1956. popisali su Šefik Bešlagić i suradnici Đuro Basler, Pavao Anđelić, Mehmed Mujezinović i Ranko Rosić; arheološki nisu istraživane.
Zaštita i stanje
U listopadu 2010. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je nekropolu nacionalnim spomenikom, a 2016. postala je jedan od 28 lokaliteta svjetske baštine stećaka. Upisano područje obuhvaća 0,38 hektara, a zaštitna zona 1,9 hektara.
Opis iz 2017. ocjenjuje stanje dobrim, no brojni su stećci oštećeni djelovanjem vremenskih prilika i jako napadnuti lišajevima i mahovinom. Mnogi su utonuli i ne mogu se vidjeti u cijelosti; koliko je ukrašenih, moći će se pouzdano utvrditi tek nakon čišćenja. Godine 2011. lokalitet je geodetski snimljen, a stećci pojedinačno fotografirani.







