Srednjovjekovna granična utvrda
Srebrenik je ležao između panonske ravnice i bosanskog gorja, blizu istočne granice srednjovjekovne župe Usore, i branio je kraj južno od Save od ugarskih pretenzija. Prvi se put spominje 1333.: te je godine 15. veljače ban Stjepan II. pod njegovim zidinama izdao povelju kojom se odrekao Stona.
Godine 1393., u pohodu kralja Sigismunda, Srebrenik je prvi put pao pod Ugarsku, a Ugri su ga ponovno osvajali 1405., 1408. i 1410. Sigismund ga je 1408. tek formalno darovao srpskom despotu Stefanu Lazareviću; ugarska je posada ostala i spominje se još 1430. Tada su majstori iz Dubrovnika na poziv kneza Mateja izvodili građevinske radove na utvrdi. Godine 1452. pripala je s Usorom despotu Đurđu Brankoviću, koji ju je iste godine prepustio ugarskom gubernatoru Janku Sibinjaninu. Zajedno s Dobojem, Sokolom i Teočakom Srebrenik je činio južnu od dviju linija utvrda između Save, Drine i Bosne.
Između Ugarske i Osmanlija
Godine 1462. Osmanlije su zauzeli utvrdu. U utvrdama toga kraja ostavili su ipak samo malobrojne posade i zbog loše opskrbe morali su se povući. U jesen 1464. vojska ugarskog kralja Matije Korvina napala je sjeveroistočnu Bosnu i najprije zauzela Srebrenik. Utvrda je postala središte Srebreničke banovine, koja je obuhvaćala Usoru, Soli i Spreču. Kada su je Osmanlije konačno osvojili, nije točno poznato; sigurno je samo da su to područje trajno osvojili između 1510. i 1519.
U osmansko doba u Srebreniku je bila stalna posada od 48 mustahfiza, a 1548. samo još 21. Ispod utvrde nalazilo se malo podgrađe s 10 do 20 kuća i trgom, a unutar zidina podignuta je džamija za posadu i stanovnike varoši. Između 1701. i 1730. Srebrenik je ušao u sastav Gradačačke kapetanije. Popravci se bilježe 1756. i 1777., godine 1804. posadu je činilo dvadesetak vojnika, a 1833. u utvrdi je bilo 7 topova. Vojska ju je napustila nakon 1835., a džamija se održavala još nekoliko desetljeća.
Šetnja tvrđavom
Raspored građevina u potpunosti prati teren: stijena se diže 50 do 70 metara nad okolicom, a utvrda je stisnuta na površini od oko 60 puta 30 metara. Do nje se dolazi mostom preko dubokog prokopa, a ulazi se kroz ulaznu kulu na jugoistočnoj strani. U podnožju ulaznog luka uklesan je polumjesec, a između prozora iznad nalazila se ploča, vjerojatno s kronogramom, koja je već 1954. zatečena uništena pucnjima. Kula je očuvana do krova, u visini od 7,5 metara.
U sjevernom oboru zidovi debeli 2,10 metara imaju 7 otvora za topove. U kuli III s cisternom Osmanlije su sagradili džamiju, koja je krajem 19. stoljeća još bila u uporabi. Na samom vrhu stoje glavna kula, cisterna i stambena zgrada s podrumom. Glavna kula nije imala ni kamin ni abdestluk, pa nije služila za stalni boravak. U stambenoj zgradi, vjerojatno nastambi osmanske posade, hodnik je vodio u četiri prostorije, svaku s abdestlukom, peći i prozorom.
Vanjski zidovi debeli su oko 1,5 metara. Prema Đuri Basleru, gotovo je cijela utvrda obnovljena u 18. stoljeću. Oko 17 metara ispred ulaza nalazi se napola srušena ruševina samostojeće kule.
Zaštita i posjet
Godine 1962. utvrda je upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture. Od 1975. do 1978. konzervirane su sve građevine i izgrađen je novi pristupni most, a današnji most nastao je 2003. i 2004. U studenome 2004. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo je zidine, ruševinu samostojeće kule i most nacionalnim spomenikom. Lokalitet nije arheološki istražen i smatra se arheološkim rezervatom. Odlukom je predviđeno da prostor spomenika bude otvoren za javnost i da se može koristiti u obrazovne i kulturne svrhe.







