Šarena džamija
Džamija je zadužbina Hasana Nazira (i Nezira). Kao godina gradnje najčešće se navodi 1549., no prema natpisu uzidanom iznad ulaza podignuta je hidžretske 957. godine, odnosno 1550./1551. Prema putopisu Evlije Čelebije gradnju je vodio Ramadan-aga, glavni pomoćnik osmanskog graditelja Mimara Sinana, a među majstorima bili su i Dubrovčani. Ime duguje bojama svoje oslikane dekoracije: aladža znači „šarena“, pa je zovu i Šarena džamija. Kao prva džamija te vrste u zemlji postala je uzor mnogim kasnijim džamijama, a 1950. stavljena je pod zaštitu države.
Džamija stoji na desnoj obali Ćehotine, oko 1,5 kilometara prije njezina utoka u Drinu, nedaleko od stare čaršije. Džamiji su pripadali turbe, šadrvan, sarkofazi i nišani, a cijeli sklop okruživao je kameni zid s dvije kapije i česmom.
Gradnja i oslikavanje
Tlocrt je gotovo kvadratan, dimenzija oko 11,2 × 11,3 metara. Kupola se uzdiže nad osmerokutnim tamburom, a njezino je tjeme na visini od 19,85 metara. Na tri strane otvara se po pet prozora, a pred pročeljem stoji trijem sa šiljastim lukovima na četiri mramorna stupa, natkriven trima kupolicama. Zidovi u prizemlju debeli su 1,18 metara, a građeni su od brižljivo klesanih blokova sedre.
Slavu je džamija ponajprije stekla zidnim oslikom, koji je vjerojatno nastao ubrzo nakon gradnje. Mletački putopisac Pavao Kontarini zabilježio je 1580. da zadužbina ima lijep trijem, a ime Aladža se u dokumentima prvi put javlja 1588. Evlija Čelebija usporedio je ornamente trijema s djelima Behzada, Manija i Šah-Kula. Slikari su konture prenosili pomoću kartonskih šablona, zatim ih slobodnom rukom pojačavali tankim crnim linijama, a boju su nanosili tek na kraju: snažne tonove za pozadinu, nježne pastelne za sve ostalo.
Rušenje
Na početku rata 1992. Vojska Republike Srpske minirala je džamiju i sravnila je sa zemljom. Uništeni su i turbe, grobovi, šadrvan te dijelovi ogradnog zida s kapijama, a ostaci su kamionima odvezeni i istovareni u korito Drine. Godine 2004. na obali Drine pronađeni su prvi ulomci džamije, a s njima i posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka. Iste je godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika mjesto i ostatke džamije proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Ulomci su pažljivo izvađeni, svaki je snimljen i dokumentiran, a posebno vrijedni preneseni su u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Obnova
Obnova se oslanjala na temeljitu dokumentaciju: kaligrafski natpisi u trijemu bili su zabilježeni u mjerilu 1:1, a beogradski povjesničar umjetnosti Andrej Andrejević je u knjizi sačuvao sve podatke, snimke i detaljne crteže. Već na samom početku obnove doprinos su dale Sjedinjene Američke Države preko fonda američkog veleposlanika za zaštitu kulturnog naslijeđa, a za mihrab je odlučeno da se rekonstruira u sklopu edukacije studenata.
Godine 2014. Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini zajedno s Generalnom direkcijom vakufa Republike Turske započela je obnovu prema uzoru i planovima izvorne džamije. Osim novčane pomoći Turska je uputila i stručnjake za osmansku arhitekturu, povjesničare i graditelje. Oslikani ukrasi i pločice u unutrašnjosti većinom su obnovljeni uz pomoć turskih majstora koji su radili tradicionalnim pigmentima. Na otvorenje 4. svibnja 2019. došlo je nekoliko tisuća vjernika iz cijele Bosne i Hercegovine.








