Manastir stariji od 1536.
Ne može se pouzdano reći kada je i tko osnovao manastir. Narodna predanja kao ktitore navode velikog župana Stefana Nemanju i svetoga Savu ili neku caricu Maru. Ime potječe od rijeke Gomionice, koja je svoje možda dobila po gomilama rudničke jalovine: uz njezin gornji i srednji tok nalaze se hrpe troske, jame i podzemni hodnici.
Manastir se prvi put pisano spominje u osmanskom popisnom defteru iz 1540./41., i to kao manastir Zalužje u nahiji Zmijanje. Godine 1560. paša je pisao u Istanbul da je iguman Andrija već 24 godine na čelu manastira Zalužje, zvanog i Gomionica. Manastir je, dakle, postojao prije 1536.
U prvoj polovici 17. stoljeća ovdje je živjelo mnogo monaha povezanih s cijelim pravoslavnim svijetom. Godine 1599. u Gomionici je prepisan Tipik, a 1612. ovdje je monah sa Svete Gore dovršio prijepis Psaltira. Za manastir je 1640. zlatar Stefan Ivanović Sarajevac izradio pozlaćeni srebrni križ koji je danas u vlasništvu Sveučilišta u Londonu.
Izbjeglištvo, požari i obnove
U ratovima između Austrije i Osmanlija od 1683. do 1699. manastir je opustošen; monasi su tada vjerojatno s dragocjenostima pobjegli u manastir Hodoš u Banatu. Kasniji ih je rat ponovno otjerao: 1738. monasi pod igumanom Pahomijem Kneževićem dobili su dopuštenje da se nasele u napušteni manastir Pakru. Crkva je obnovljena 1747., a oko 1770. uslijedila je nova obnova manastira. U vrijeme Knežopoljske bune 1858. ili nešto kasnije Gomionica je, čini se, zapaljena i opljačkana, a obnove su uslijedile 1861., 1865. i 1868.
Iguman Partenije Davidović, poslije junak proze Petra Kočića, dao je konak produžiti i nadograditi, podići drveni zvonik te od 1882. do 1884. sagraditi manastirsku školu. Petar Kočić pohađao je tu školu 1887.
U Drugom svjetskom ratu ustaše su 1941. ubili igumana Serafima Štrkića, a u prosincu su Nijemci bombardirali manastir. Nakon rata Gomionica je postala ženski manastir; prve monahinje bile su pravoslavne Ukrajinke iz okolice Prnjavora. Godine 1953. manastir je proglašen spomenikom kulture. Nakon potresa 1969. uslijedili su popravci, 1982. ispod sloja slikarstva iz 19. stoljeća otkrivene su stare freske u kupoli, a od 1994. do 1997. crkva je statički sanirana, a stare zidne slike restaurirane.
Crkva i freske
Crkva je jednobrodna građevina s kupolom i polukružnom apsidom te je uglavnom sačuvala izvorni izgled. Stara je građevina izvana, bez apside, bila duga oko 16,50 metara i široka 8,37 metara, srednji svod visok je 8 metara, a kupola 12 metara.
Freske u kupoli datiraju se u razdoblje od 1560. do 1580. i povezuju sa slikarima koji su tada djelovali u krugu Pećke patrijaršije. U tjemenu je Krist Pantokrator u medaljonu, ispod njega Nebeska liturgija s deset anđela, a u tamburu dvanaest proroka u stojećem stavu. U oltarnoj apsidi prikaz Bogorodice upućuje na gorući grm, motiv neuobičajen u apsidama srpskih crkava 16. stoljeća.
Oko crkve
Osim crkve, spomenik čine stari konak, stara česma, dijelovi starog zida, seosko groblje te zbirka ikona, rukopisa i starih knjiga. Zvonik je, prema kazivanju mještana, sagrađen 1900., a njegov barokni krov upadljivo odudara od stare crkve. U starom konaku, građevini pravokutnog tlocrta veličine 19,70 × 9 metara, sačuvana je freska Bogorodice na prijestolju s Djetetom i dva kerubina iz 17. stoljeća. Između crkve i konaka nalazi se česma od sedre s godinom 1700. Na groblju stoji nekoliko desetaka nadgrobnih križeva od sedre iz 18. i 19. stoljeća, bez natpisa.








