Rimska utvrda i Hrvatinići
Ključ je ležao na raskrižju dviju antičkih cesta, od Salone do Siscije dolinom Sane i od Salone do Servitija preko Pecke, kojima se putovalo i u srednjem vijeku. Već su Rimljani ovdje podigli snažnu utvrdu s koje su nadzirali važan prijelaz preko Sane, a tragovi manje rimske utvrde nalaze se kod kule Ljubice.
Prema pretpostavci Ive Bojanovskog srednjovjekovna je utvrda nastala u 13. stoljeću. Izričito se prvi put spominje u povelji kojom je ban Stjepan II. Kotromanić gradove Ključ i Kotor darovao Vukoslavu Hrvatiniću; godine 1325. Vukoslav se naziva knezom Ključa. Kralj Tomaš potvrdio je 1446. poveljom izdanom u Vranduku Ivanišu Dragišiću i njegovim sinovima posjed utvrde; u njoj se prvi put spominje i naselje „Pod Ključ“ ispod utvrde.
Posljednji kralj i Osmanlije
Kad je zbog osmanskog pritiska prijestolnica bosanske države premještena na zapad, kraj je dobio na važnosti, a prisutnost kralja i njegove pratnje potaknula je trgovinu i gospodarstvo. Godine 1463. posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević pokušao se skloniti u Ključ, ali je zarobljen. Od 1463. do 1878. Ključ je pripadao Osmanskom Carstvu. Do 1838. u utvrdi je bila stalna posada pod zapovjedništvom dizdara, a krajem 17. stoljeća ovdje je sjedio i kapetan. Neki Hadži Osman podigao je u mjestu džamiju, u kojoj je 1775. službovalo osam ljudi. Godine 1878. ispod grada vodila se borba s austro-ugarskom vojskom.
Utvrda, kula Ljubica i tabori
Kompleks se sastoji od tri odvojena dijela bez zajedničkog obrambenog zida. Sama utvrda proteže se uskim kamenitim hrptom oko 125 metara od zapada prema istoku, iznutra je široka od 5 do 13 metara i zauzima oko 850 četvornih metara. Na jugu je štiti strmi odsjek dubokog klanca, a na sjeveru visok zid. Na zapadu stoji šesterokutna stražarska kula; na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće snižena je i ispunjena radi obrane od topništva, a sjeverni zid ojačan je s 1,1 na 2,1 metar. Uzak dvor dug 35 metara vodi do istočnog dijela s ulaznom kulom, palačom, dvjema cisternama i topovskim gnijezdom iznad kanjona Sane. Ulazna kula s dvije etaže potječe iz osmanskog doba, jer je na gravurama iz Kuripešićeva putopisa iz 1530-ih ulaz još bio u zidu. Palača je imala oko 300 četvornih metara i kat; njezin sjeverni zid i danas je visok 5,5 metara.
Samostojeća okrugla kula Ljubica na najvišem dijelu stijene na zapadu, promjera 6 metara i vjerojatno iz 15. stoljeća, štitila je prilaz od opsjedatelja. Oko 150 metara sjeverozapadno od ulazne kule nalaze se tabori, srednjovjekovna predziđa koja su Osmanlije pregradili u trokutni sklop s kutnim kulama. Iskopavanja od 1969. iznijela su na vidjelo majoliku, ostatke peći i topovske kugle, a nalazi su predani Muzeju Bosanske krajine u Banjoj Luci. Od 1986. do 1989. kompleks je konzerviran.









