Planine, šume i izvori
Općina se nalazi na jugozapadu Republike Srpske i na zapadu Bosne i Hercegovine. Okružuju je Lisina (1467 m) na jugoistoku, Dimitor (1483 m) na zapadu, Čemernica (1338 m) na istoku, Manjača (1239 m) s ogrankom Grabežom na sjeveru te Ovčara kod Mliništa (1576 m). Sela su raštrkana, a drvene kuće stoje među stoljetnim šumama jele, smreke, bora i bukve kroz koje teku strmi planinski potoci.
Kraj je vrlo bogat vodom: samo na Lisini ima oko 360 izvora, a u cijeloj regiji oko 1000. Tu raste i oko 1300 vrsta gljiva te više od 1000 biljnih vrsta. Suri orlovi i ušare, koji su se nekoć gnijezdili u planinama, i danas ondje žive. Izvori Sane danas su zaštićeni kao spomenik prirode „Vrela Sane”, koji obuhvaća tri krška vrela, donji tok Korane i pećinu Mračaj.
Od Leusabe do Mrkonjić Grada
Prvi tragovi naselja sežu u rimsko doba. Ovim je krajem prolazila rimska cesta od Salone do Servitija, koja je preko zapadne Bosne povezivala Jadran sa Savom i Panonijom. Na raskrižju više putova, u podnožju Grabeža, nalazilo se naselje Leusaba, iz kojeg se poslije razvio današnji grad. Iz srednjeg vijeka potječe više od 500 stećaka te utvrde Soko, Prizren i Bočac.
Prema podacima općine, Krzlaraga, rodom Đukanović, godine 1593. podigao je zadužbinu (vakuf) s džamijom, 24 dućana, vodovodom, pekarnicom i knjižnicom. Grad je s vremenom nosio više imena, među njima Novo Jajce, Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Godine 1924. dobio je današnje ime po kralju Petru I. Karađorđeviću, koji je kao Mrkonjić sudjelovao u ustanku protiv Osmanlija 1875. U gradu je 25. studenoga 1943. održano prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, koje je donijelo odluku da Bosna i Hercegovina bude šesta federalna jedinica Jugoslavije. U ratu od 1992. do 1995. grad je teško razoren, a obnova je počela povratkom stanovništva.
Kovači, kose i rukotvorine
Ovaj je kraj od davnina poznat po kovanju alata, a ponajprije po kosi „varcarki”. I danas rade kovačke radionice u kojima se alat izrađuje ručno, na tradicionalan način. Na jezeru Balkana svake se godine održavaju Dani kosidbe, posvećeni sjećanju na kosce ovoga kraja i njihove kose: u središtu je natjecanje domaćih i stranih kosaca, a uz njega su smotre folklora, natjecanje u plivanju i drugi sadržaji. Živi i kućna radinost. Izrađuju se drvene bačve i čuture za rakiju, a žene još tkaju rukavice, čarape, šarene ćilime i prekrivače s tradicionalnim uzorcima.
Izletišta u okolici
Jezero Balkana čine dva umjetna jezera, malo i veliko, na 750 metara nadmorske visine. Napajaju ih planinski potoci Cjepalo i Skakavac te izvori ispod Velikog jezera. Prema predaji, ime potječe od dvaju izvora punih ribe koji su prozvani Balukhana, po turskoj riječi „baluk” za ribu.
Izletište Zelenkovac nalazi se kod sela Podrašnice na 880 metara, u dolini potoka koji izvire na zapadnim padinama Lisine i teče kroz borovu šumu. Na njemu je prije nekoliko stoljeća izgrađeno petnaestak vodenica. Jednu od njih slikar Borislav Janković preuredio je 1985. u svoj atelijer i u njoj otvorio galeriju „Zašto nije otišao Boro!?”. Od travnja 2002. Zelenkovac ima status ekološke zone.
Oko 15 kilometara sjeveroistočno od grada, u selu Baljvinama, nalazi se srednjovjekovna nekropola Tešanovića krčevine, zaštićena kao nepokretno kulturno dobro.
Savjeti za posjet
Udruga Green Tour na ovom je području ucrtala više od 300 kilometara biciklističkih staza po asfaltnim i makadamskim cestama. One povezuju sela, izvore i seoska gospodarstva s Centrom za posjetitelje Pecka, smještenim u nekadašnjoj seoskoj školi koja je radila od 1931. do 1985.









