Prvi spomeni i napuštanje
Najstariji pisani spomen potječe iz 1617., kada je pisar Petar u crkvi svetog Nikole zvanoj Vozuća prepisao knjigu Lestvicu. Godine 1622. ovdje je pod igumanom Serafionom napisan Trebnik, a 1628. monah Zaharije Vozućanin prepisao je molitvenik. U 17. stoljeću vozućki se monasi spominju u Beočinskom i Kruševskom pomeniku.
Nakon poraza Austrije u ratu s Osmanlijama mnogi su monasi 1690. napustili manastir. Već 1691. ondje, čini se, više nije bilo monaha, a manastir je ostao prazan više od stoljeća. Crkva je izvorno bila posvećena svetom Nikoli; nakon obnove u 19. stoljeću posvećena je 1865. Svetoj Trojici.
Obnova i ratne godine
Od 1856. do 1859. obnovljena je ruševna crkva; radove bilježe natpisi iznad zapadnih vrata i na tamburu kupole. Godine 1858. uz crkvu je podignuta osnovna škola u kojoj su isprva poučavali svećenici; zatvorena je oko 1894. Crkva je 1884. ponovno pokrivena, a 1894. dobila je drveni zvonik.
Dvadeseto stoljeće teško je pogodilo manastir. Austrougarske vojne vlasti skinule su 1917. zvono sa zvonika, policija Nezavisne Države Hrvatske opljačkala je crkvu 5. rujna 1941., a muslimanska milicija zapalila je 14. veljače 1942. školu i zvonik. Nakon Drugoga svjetskog rata manastir je obnovljen i 1970. proglašen spomenikom kulture I. kategorije; 1989. podignut je novi drveni zvonik. Krajem 1995. manastir je devastiran, a potom je s krova skinut bakreni pokrov. Oko 2000. crkva je dobila privremeni krov.
Crkva Svete Trojice
Crkva je jednobrodna građevina s pripratom, bočnim pjevnicima, kupolom na visokom tamburu i apsidom na istoku. Duga je 16,80 metara, a križ na kupoli nalazi se oko 17,40 metara iznad poda. Tambur je izvana osmerostran, a apsida peterostrana. Vrlo visoki i uski prozori kupole izmjenjuju se sa stupićima i lukovima te tvore nizove slijepih arkada. Pri gradnji su upotrijebljene tri vrste domaćeg kamena, među njima sedra za svodove i klesani serpentinit za vanjska lica zidova. Mnogi istraživači crkvu, kao i one u Liplju i Udrimu, svrstavaju u tradiciju raške škole.
U podu lađe nalazio se kružni kameni umetak s osmerokrakom zvijezdom od tamnoljubičastog kamena, okružen s osam šesterokuta od crvenog mramora. Freske nisu sačuvane. Nakon obnove 1856. – 1859. Todor Stanić Gračanić naslikao je ikone za crkvu; vjerojatno su nestale u pljački 1941.
Položaj i stanje
U Vozući, 25 kilometara od Zavidovića, s regionalne ceste Žepče – Zavidovići – Banovići – Živinice odvaja se cesta duga 6 kilometara koja preko zaselaka Maričići, Kalajši, Jeličići i Lipa vodi do manastira. S druge strane rječice Vozućice, blizu crkve, nalazi se izvor pitke vode koji se koristi pri bogoslužju.
Članovi Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika obišli su manastir u prosincu 2003., a prema odluci iz 2004. crkva je bila u lošem stanju: svod priprate imao je pukotine široke do 15 centimetara, nije bilo vrata ni prozora, a most preko Vozućice bio je srušen. Godine 2010. obnova manastira još je trajala.








