Što se može vidjeti
S ceste se odvaja makadamski put dug 1,5 km prema zaseoku Seona, koji prolazi posred nekropole i dijeli je na dva dijela. Lijevo od puta stoje 94 stećka i 9 krstača, a desno 7 stećaka i 7 krstača. Zabilježene su 32 ploče, 52 sanduka i 11 sljemenjaka, dok je još 6 stećaka toliko utonulo da im se oblik ne može odrediti. Prevladava sanduk na postolju.
Stećci su od vapnenca, poredani u redove i uglavnom okrenuti u smjeru zapad – istok ili sjever – jug. Ukras ima samo jedan, stećak broj 1, na kojem je slabo sačuvan krug, takozvana jabuka. Svojom veličinom od 214 x 177 x 32 cm ističe se sanduk broj 20, a broj 82 pripada rjeđem tipu: to je sanduk na postolju koji se prema dnu sužava. Natpisa nema.
Krstače
Posebnost Maculja jest 16 krstača, nadgrobnika u obliku križa koji podsjećaju na ljudski lik. Sve su osim jedne ukrašene, i to križevima, među njima stiliziranima i grčkima, krugovima i polumjesecima. Ovakve krstače pojavljuju se u okolici Travnika, Novog Travnika i Zenice, ali ne i u ostalim krajevima sa stećcima, pa se smatraju zasebnim, još nerazvijenim oblikom monumentalnih križeva.
Stariji primjerci više nalikuju ovalnoj ploči koja se od vrha prema dnu sužava. S vremenom je gornji dio sve jasnije oblikovan, pa se razaznaju ramena, naznaka vrata i krakovi križa poput raširenih ruku. Još nekropola s ovakvim krstačama ima u istoj općini, kod Orašca, na Kaurlašu kod Zagrlja i u Sebešiću, gdje se uz tumul pokapalo kroz dulje razdoblje.
Rimska cesta i župa Lašva
Maculje leže na trasi nekadašnje rimske ceste koja je vodila od Skopljanskog polja u dolinu Lašve. Išla je od Gornjeg Vakufa i Podgrađa dolinom Bistrice preko Brezovače i Oštre Glavice te kroz Opare, Bistro i Duboko do Gornje Večerinske.
U srednjem vijeku ovaj je kraj pripadao župi Lašvi, koja je obuhvaćala današnje općine Busovača, Vitez, Novi Travnik i Travnik. Njome su upravljali bosanski banovi, a od 1377. kraljevi; bila je vjerojatno gusto naseljena, a stanovništvo se ponajviše bavilo poljoprivredom. U pisanim izvorima prvi se put spominje 1244. u povelji ugarskoga kralja Bele IV. Na ovom je području poznato više od 50 nekropola sa stećcima iz 14. i 15. stoljeća te srednjovjekovni gradovi Toričan, Travnik, Bosnić ili Škaf i Vrbenac.
Predaje, zaštita i stanje
Uz stećke se vežu narodne predaje. Po jednoj su se svatovi na putu smrznuli od hladnoće i pretvorili u kamen. Po drugoj roditelji dvama zaljubljenim mladima nisu dopustili brak; kad su se sa svatovima našli na pola puta, nevjestina je majka prokunula kćer i njezine svatove, koji su se potom okamenili.
U rujnu 2007. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je nekropolu nacionalnim spomenikom. Godine 2016. upisana je kao jedan od 28 lokaliteta svjetske baštine stećaka; upisano područje obuhvaća 0,6 hektara, a zaštitna zona 17,23 hektara. Opis iz 2017. ocjenjuje stanje zadovoljavajućim: stećci očito stoje na izvornom mjestu, dio ih je konzerviran 2011., a lokalitet se čisti od niskog raslinja. Arheološka istraživanja tada još nisu bila provedena.







