Seoska općina, Nemčići i Osmanlije
O povijesti utvrde malo se zna. U pisanim se izvorima spominje već u 13. stoljeću. Prema Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, Jezerski se nakon toga u dokumentima ponovno javlja tek u 16. stoljeću, sada kao dio Zagrebačke županije. Utvrda je u početku očito pripadala seoskoj općini, a poslije je došla u posjed plemićke obitelji Nemčić, koja ju je držala do 1563. Te je godine utvrdu čuvalo 16 kraljevih vojnika.
Godine 1576. Osmanlije su zauzeli Cazin, Bužim i Jezerski. Staru su utvrdu opasali novim bedemima i u nju smjestili posadu pod zapovjedništvom dizdara, podređenog krupskom kapetanu. Do sredine 17. stoljeća posada je brojala 23 graničara, zatim 30, a u prvoj polovici 18. stoljeća 60 ljudi. Godine 1687. hrvatski su graničari zapalili utvrde Jezerski i Stinu. Službeni popis iz 1833. bilježi dva topa, a austrijsko izvješće iz 1834. četiri; utvrda je napuštena 1838.
Okrugla kula i bedemi
Unutar osmanskih bedema nalaze se ostaci malene srednjovjekovne utvrde. Njezina okrugla kula na jugoistočnom kutu dvorišta ima vanjski promjer od 8 metara i zidove debele 1,8 metara; još se uzdiže iznad trećeg kata, izvana i iznutra pomno je obložena, a 1,4 metra iznad temelja teče ukrasni pojas. Vrata su na visini od 4 metra i vodila su na drugi kat. U očuvanom dijelu nema prozora, samo dva topovska otvora uz vrata i jedna puškarnica. Uz kulu je bilo malo četvrtasto dvorište sa stranicama od oko 14 metara, od čijeg su zida ostali samo dijelovi. Način gradnje, oblik kule i otvori slični su unutarnjem gradu u Bužimu.
Osmanski bedemi obuhvaćaju površinu od 55 sa 20 metara i prate padinu. Kod ulaza, na vrhu padine, zidovi su 2003. još bili visoki od 2 do 3 metra. Vrata u jugoistočnom zidu imala su otvor širok 2,85 metara; prema Komisiji bila su stotinjak godina prije 2003. gotovo cijela, a 2003. ostali su samo njihovi istaknuti zidovi. Od ulaza do džamije vodi kamenom popločen put.
Džamija i hadžijsko kamenje
Džamija u dvorištu utvrde nije datirana u pisanim izvorima; po usporedbi sa sličnim građevinama u Krajini i po drvenoj opremi vjerojatno potječe iz 19. stoljeća. Ožbukana i okrečena kamena građevina izvana mjeri oko 7,80 sa 9,50 metara i ima trijem visok dva kata. Drveni mahfil proteže se uz dva zida i povećava korisnu površinu na oko 94 četvorna metra. Mimber i ograda mahfila oslikani su i ukrašeni zvijezdama, valovima i lučnim frizovima, mihrab ima pet bojom naglašenih ukrasnih pojasa, a iz sredine strmog četverostrešnog krova izdiže se drvena munara. Prema stanju iz 2003. džamija se nije koristila od 1992., kada je u selu sagrađena nova; u ratu ju je pogodila granata.
Uz džamiju stoji nišan nekoga Bekira Mahmutovića, a desno od ulaza u trijem nalaze se dva takozvana hadžijska kamena (hadžin-taš). Prema riječima još živih svjedoka, s njih su se hadžije prije polaska na hadž opraštali od obitelji i džemata i od svih tražili oprost.





