Od dvora do tvrđave
Tko je osnovao utvrdu, nije poznato. Nalazi prapovijesne keramike i nesigurni tragovi rimske opeke upućuju na to da su ovdje najprije boravili Iliri, zatim Rimljani, a poslije slavenski doseljenici. Istraživanja od 1981. do 1985. otkrila su i zaklon pod stijenom s kosturnim grobom iz kasnoga brončanog doba. U pisanim se izvorima Tešanj prvi put spominje 1461., u povelji kojom je Stjepan Tomašević mjesto kao krunsko dobro darovao stricu Radivoju.
Kompleks ima dva dijela: jedan iz doba srednjovjekovne bosanske države i jedan iz osmanskog razdoblja. Na vrhu su prvo nastali poligonalna, vjerojatno sedmerokutna stambena kula, kasnije prozvana „Krnja“, i ograđeno dvorište. Na sjeveroistočnoj strani dvorišta podignuta je dvanaesterokutna kula opsega 48 metara, sa zidovima u prizemlju debelima 2,72 metra; bila je vjerojatno visoka 15 do 20 metara. Političke prilike početkom 15. stoljeća tražile su jače utvrđivanje, pa je srednjovjekovni dvor postupno prerastao u tvrđavu. Na kraju su zidovi uz sam rub uzvišenja zatvorili četiri obora, od kojih su tri služila kao vrtovi.
Osmanska obnova
Prema Ištvanfijevim navodima o povijesti Ugarske, ugarska je vojska 1520. u bijegu zapalila i razorila utvrdu, nakon što su Osmanlije provalile u Srebrenik, a zatim u Tešanj. Osmanlije su ruševinu držale do 17. stoljeća, kada su je, kao i većinu bosanskih utvrda, morale popraviti i proširiti. Krajem 17. stoljeća Tešanj je imao važnu ulogu u osmanskoj obrani, a početkom 18. stoljeća, za sultana Mustafe, podignut je novi, donji dio utvrde. Tešanj je sve do 19. stoljeća ostao jaka utvrda, a napušten je 1840.
Najprije je podignuta kula Krnja visoka 20 metara. Donja joj je polovica bila puna, u prizemlju je bila cisterna za 70.000 litara vode, a s kata iznad nje manji su topovi mogli pucati kroz pet otvora. Dvanaesterokutnu kulu Osmanlije su pretvorile u tabiju s kazamatima za posadu, barutanom i skladištima streljiva. U okviru susjedne kapije uklesani su polumjesec i nadžak, sjekira na dugoj dršci.
Donji grad i sahat-kula
U novom dijelu Osmanlije su najprije sagradile peterokutnu Dizdarevu kulu, kulu zapovjednika utvrde. Kroz njezino prizemlje vodio je hodnik između dvaju dijelova utvrde, na prvom katu bili su stambena prostorija i kazamat, a na drugom stan dizdara. Istočno od nje nalazi se tabija promjera 23 metra, kroz čiju je sredinu vodio tunel, a lijevo i desno od njega kazamati. Zaštitni zid dug 90 metara protezao se do još jedne tabije, koju su njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu pretvorili u bunker.
Utvrda leži na 305 metara nadmorske visine. Duga je 120 metara i široka do 80 metara, opseg joj je 390 metara, a površina 5600 četvornih metara.
Ispod utvrde, na strmoj padini iznad tešanjske čaršije, stoji sahat-kula. Podignuta je vjerojatno krajem 17. ili početkom 18. stoljeća, kad i donji dio utvrde, a ima oblik krnje piramide visoke 16 metara. Današnji sat kupljen je u Beču, a stari su odnijeli njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu.
Zaštita i posjet
Srednjovjekovna utvrda stavljena je pod zaštitu države 20. siječnja 1951. Od 1976. do 1990. slijedili su istražni, konzervatorski i restauratorski radovi. U srpnju 2003. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo je cjelinu nacionalnim spomenikom. Prema odluci prostor spomenika otvoren je za javnost i može se koristiti u obrazovne i kulturne svrhe.





