Srednjovjekovni počeci
Kada je utvrda podignuta, nije točno poznato. Iskopavanja početkom šezdesetih godina 20. stoljeća nisu potvrdila kontinuitet naseljenosti od prapovijesti preko rimskog doba do utvrde s početka 15. stoljeća. U srednjem vijeku Maglaj je pripadao Usori, a pretpostavlja se da je ovdje već u 13. stoljeću postojao župski grad.
Pouzdano se Maglaj prvi put spominje u povelji koju je kralj Sigismund izdao 16. rujna 1408. „sub castro nostro Maglay“, dakle pod našim gradom Maglajem, pa se pretpostavlja da su ga Ugri malo prije zauzeli. Još je 1399. bosanski kralj Stjepan Ostoja kod svoje vojske na Lišnici izdao povelju Dubrovčanima; ta rijeka utječe u Bosnu jedan kilometar uzvodno od Maglaja. Iz tog razdoblja potječu i nalazi s iskopavanja: šest kaciga tipa Kesselhaube iz 14. stoljeća, željezna posuda s 2 kilograma pougljenjene pšenice i lijevana bombarda s početka 15. stoljeća, pronađena ispod puškarnice ulazne kule.
Pod osmanskom vlašću
Osmanlije su Maglaj zauzele 1476., čime je nestalo marionetsko kraljevstvo koje su 1465. osnovale postavivši Matiju Radivojevića za bosanskog kralja. Već 1490. uslijedili su veći građevinski radovi, ali je utvrda tek u 17. stoljeću pretvorena u artiljerijsku tvrđavu. Između 1683. i 1699. podignuta su tri jaka kazamata, ispred kojih je pronađeno 150 mangura iskovanih u Sarajevu 1690.
Posada je 7. listopada 1697. bez borbe predala utvrdu postrojbama Eugena Savojskog; u njoj je bilo 200 vojnika. Krajem listopada Austrijanci su je pri povratku iz Sarajeva minirali. Nakon Beogradskog mira 1739. osnovana je Maglajska kapetanija, a potomci jedne od dviju kapetanskih obitelji kasnije su nosili prezime Uzeirbegović. Utvrda je temeljito popravljena 1782., a 1789. Austrijanci su Maglaj nakratko ponovno zauzeli. Mala posada boravila je u tvrđavi do 1878., kada je napuštena.
Šetnja tvrđavom
Tvrđava se sastoji od srednjovjekovne jezgre i dvaju kasnije dograđenih obora, od kojih je jedan sa sahat-kulom na sjevernom gornjem platou. Do nje se dolazi starim srednjovjekovnim putem, današnjom Tvrđavskom ulicom, s juga iz mahale Zagrađe, a glavni je ulaz na sjeveroistočnom uglu. Gornje je dvorište oko 6 metara više od obora i predvorja iz 18. stoljeća.
U jezgri je stajala glavna kula, čiji su zidovi u temeljima debeli 3 metra i sužavaju se prema vrhu kako bi se zrna odbijala. U većem dijelu njezina donjeg prostora bila je tamnica, u koju se silazilo kroz otvor u drvenom stropu. U osmansko doba kula je pretvorena u topovsku tabiju, a gornji su joj katovi uklonjeni. U sjeveroistočnom dijelu dvorišta nalazi se cisterna ukopana u stijenu, zidana sedrom u debelom sloju ilovače, slična onima u Vranduku, Doboju i Bobovcu. U 18. stoljeću na sjeveru je dograđen obor dug oko 30 i širok oko 20 metara, a na zapadu i sjeveru predvorje dugo 110 metara i široko 7 do 11 metara.
Sahat-kula i zaštita
U sjevernom oboru stoji kamena sahat-kula kvadratne osnove sa stranicom od 3,07 metara. Budući da stoji na stijeni, sjeverna joj je strana visoka 17,1 metar, a južna samo 14,77 metara. Nakon 1878. za nju je nabavljen sat iz Beča, a po oporuci Vasvi-hanume, supruge Mustaj-bega Uzeirbegovića, 1923. kupljeno je zvono na sajmu u Zagrebu.
Utvrda je pod zaštitu države stavljena 28. listopada 1950., a 1962. i 1963. uslijedila su opsežna arheološka istraživanja. Godine 2005. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo ju je nacionalnim spomenikom. Prema odluci prostor treba očistiti i otvoriti za javnost, a može se koristiti u obrazovne i kulturne svrhe.





