Granična utvrda srednjovjekovne Bosne
Oko Doboja naseljenost je potvrđena od paleolitika. U antici je ovdje živjelo panonsko pleme Breuka, a oko 4 kilometra južnije, na Gradini u Makljenovcu, Rimljani su podigli kohortni logor s civilnim naseljem.
Nije poznato je li utvrda nastala u 13. ili u prvoj polovici 14. stoljeća. Doboj se prvi put spominje u pismu Dubrovčana od 28. lipnja 1415., napisanom dok je kralj Sigismund s ugarskom vojskom stajao pod Dobojem. Godine 1449. ovdje su bosanski kralj Stjepan Tomaš i Ugarska sklopili sporazum o zajedničkom vojnom nastupu protiv Osmanlija. Sa Sokolom, Srebrenikom i Teočakom Doboj je činio južnu od dviju linija utvrda na sjevernoj granici srednjovjekovne Bosne. U ljeto 1476. Osmanlije su ukinule svoje marionetsko Bosansko Kraljevstvo i preuzele šest utvrda, među njima i Doboj. Dvojica čuvara utvrde, knez Jovaniš i Stjepan, predali su je bez borbe.
Osmansko razdoblje
Do 1835. u tvrđavi je sjedio dizdar s posadom. Godine 1697. austrijske su postrojbe u pohodu Eugena Savojskog nakratko zauzele utvrdu, a kasnije još jednom. Nakon Beogradskog mira 1739. osnovana je Dobojska kapetanija, jedna od malih: obuhvaćala je grad i bližu okolicu sa 171 zapovjednikom i vojnikom. Sredinom 18. stoljeća u Doboj su dovedeni pobunjenici iz Tuzle, jer je tvrđava imala jaku kamenu tamnicu. Posljednji dobojski kapetan Sinan bio je vjeran drug Husein-kapetana Gradaščevića i s njim je pobjegao u Slavoniju, ali se 1832. vratio kući. Utvrda je napuštena 1851., a prve popravke izvela je austrougarska uprava 1881.
Šetnja tvrđavom
Tvrđava se sastoji od gornjeg i donjeg grada. Teren joj je dao nepravilan trokutast tlocrt, s najširom stranom od oko 100 metara na sjeveru, a ukupno zauzima oko 3600 četvornih metara. Ulazi se na sjeverozapadnom uglu kroz zasvođena vrata u bedemu. Istočno od prolaza u gornji grad stoji kapi-kula sa stranicama od 5 metara i šiljastim drvenim krovom pokrivenim šindrom.
Gornji grad, srednjovjekovna jezgra, zauzima oko 1400 četvornih metara na kamenoj glavici. Neobičan je položaj kvadratne glavne kule: stoji unutar branjenog prostora, a ne u bedemu, izvana mjeri 7,20 metara, a zidovi su joj debeli 1,75 metara; temelji su joj ponovno otkriveni 1962. Cisterna, kao u Vranduku, Bobovcu i Maglaju, ima dva koncentrična kružna zida. Ispod šesterokutne južne kule početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća pronađeni su temelji starije polukružne kule. Takve su kule podignute i u Doboru i Maglaju, što može upućivati na utjecaj iz Ugarske.
Kasnije su dograđeni manja kula, dvije velike tabije, barutana sa zidovima debelima 1,5 metra i tajni prolaz u istočnom zidu, a sjeverni zid i tabije imali su otvore za topove. U Drugom svjetskom ratu njemačke su postrojbe glavnu kulu, južnu kulu, glavnu tabiju i plato pretvorile u bunkere.
Zaštita i posjet
Utvrda je stavljena pod zaštitu države 9. listopada 1950. Godine 1962. Zdravko Kajmaković vodio je tromjesečne radove u kojima je, među ostalim, vrh glavne tabije rekonstruiran prema Miteserovu crtežu sa 7 topovskih otvora. Godine 2005. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo je bedeme i kule te pokretne nalaze u Muzeju u Doboju nacionalnim spomenikom. Odluka predviđa da prostor spomenika bude otvoren za javnost i da se može koristiti u obrazovne i kulturne svrhe.








