Vrelo Bune
Buna je kratka lijeva pritoka Neretve. Izvire na Vrelu Bune, snažnom krškom izvoru koji izbija iz velike špilje ispod visoke okomite stijene. Vrelo daje oko 30 kubičnih metara vrlo hladne i bistre vode u sekundi.
Buna je stanište rijetkih i endemskih vrsta, među njima mekousne pastrve, glavatice i podusta. Prema nominaciji za nacionalni spomenik, vrelo sa stijenama smatra se geomorfološkim, a samo vrelo hidrološkim spomenikom prirode. Osmanski putopisac Evlija Čelebija opisao je Blagaj kao mjesto u kojem se orlovi ne klone ljudi.
Povijest tekije
Tekija je vjerojatno nastala ubrzo nakon uspostave osmanske vlasti u Hercegovini, najkasnije oko 1520. Prvi pisani trag o njoj donosi Evlija Čelebija 1664. Isprva je pripadala bektašijskom redu, a u 18. stoljeću, nakon obnove koju je proveo mostarski muftija, postala je okupljalište halvetija.
Odroni kamenja više su puta oštetili kompleks. Godine 1851. Omer-paša Latas na molbu šejha Ačik-paše naredio je obnovu tekije, turbeta i musafirhane, a trideset godina kasnije tekiju je srušio odron stijene. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture 1952. obnovio je turbe i musafirhanu. Kao derviška tekija djelovala je do 1925., kada je umro njezin posljednji šejh Sejdo Šehović. Nakon Drugoga svjetskog rata rad derviša bio je službeno zabranjen, a 1974. kompleks je ponovno preuzela Islamska zajednica. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. proglasila je tekiju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Što se može vidjeti u tekiji
Musafirhana, kuća za goste, i turbe, grobnica, priljubljeni su uz stijenu i s vrelom i mlinicama čine jednu cjelinu, a i stijena iznad zgrada dio je sakralne cjeline. Musafirhana ima podrum, prizemlje i kat, a drvena lođa izbačena je nad rijeku. U obliku krova i ukrasima zabata vidi se utjecaj osmanskog baroka, a strop gostinske sobe zvane ćošak ukrašen je obojenim drvenim rezbarijama. Kupelj, hamam, natkrivena je perforiranom kamenom kupolom, u čije su otvore bili umetnuti komadići obojenoga stakla.
U turbetu su dva groba obilježena drvenim kaburima. Tko je ondje pokopan, nije zapisano; prema legendi tu počiva Ačik-paša, koji je 1848. postao šejh tekije. Blizu vrela kanali su pokretali mlinice, po jednu na svakoj obali. Dio mlinice na desnoj obali danas je prodavaonica suvenira, a od ostatka su sačuvani samo kameni zidovi.
Blagaj: utvrda, džamija i mostovi
Iznad mjesta, na zaravni iznad strmih litica, nalazi se srednjovjekovna utvrda Stjepan-grad, nepravilni poligon sa sedam četvrtastih kula. U njezinu podnožju bilo je naselje Podblagaj, prvi put spomenuto 1447. Blagaj je postao kasaba gradnjom Careve džamije 1520./21. blizu desne obale Bune. Preko rijeke vodi Karađoz-begov most s pet lukova, sagrađen prije 1570. i još uvijek u upotrebi.
Stambeni kompleks Velagića, podignut prije 1776., sa spojenim dvorištima popločanima riječnim oblucima pokazuje kako se nekoć živjelo u Hercegovini. Od 2007. prirodna i graditeljska cjelina Blagaja nalazi se na preliminarnom popisu Bosne i Hercegovine za UNESCO-ovu svjetsku baštinu.







