Grad ugljena na Stavnji
Općina Breza pripada Zeničko-dobojskom kantonu, prostire se na 72 četvorna kilometra i graniči s Ilijašem, Varešom i Visokim. Teren je brežuljkast do planinski, na nadmorskoj visini od 450 do 1100 metara, a dno doline čini tok Stavnje. Godine 1907. otvoren je rudnik mrkog ugljena i malo naselje preraslo je u rudarsko središte. Prema razvojnoj strategiji općine, ugljen je njezin glavni prirodni resurs. Rudarskoj povijesti pripada Alija Sirotanović, koji je 1941. došao u rudnik i postao poznat u cijeloj Jugoslaviji, ali i teške nesreće: 14. ožujka 1970. u jami Sretno poginulo je 50 rudara, a 5. kolovoza 1976. još 17.
Oko 3 kilometra uzvodno od grada u dolini Stavnje iz pukotina sedre izvire geotermalna voda, temperature oko 20 stupnjeva. Strategija u njoj vidi mogućnost za ljekovitu vodu i uzgoj ribe.
Desitijati i Hedum castellum
U predrimsko i rimsko doba kraj je pripadao području Desitijata, ilirskog plemena koje je nastanjivalo gornju dolinu Bosne sve do Vrbasa i Rogatice. Bili su podijeljeni u 103 dekurije i 6. godine poslije Krista digli su ustanak protiv Rima. U 3. i 2. stoljeću prije Krista počela su nicati i njihova naselja u ravnici uz rijeke, među njima i u Brezi, gdje je otkrivena desitijatska nekropola. Ovdje se razvilo jedno od njihovih važnijih središta, vjerojatno Hedum castellum spomenut u pisanim izvorima. Istraživači kaštel smještaju kod Breze ili između Breze i Kiseljaka; nalazio se na rimskoj cesti koja je iz Salone kroz srednju Bosnu vodila u Podrinje, a njezina je dionica do kaštela bila dovršena 19./20. godine.
Pri iskopavanju bazilike 1930. pronađen je rimski natpis Ulpije Prokule, ugrađen kao spolij. U njemu se spominju Valens, Varonov sin, ugledni Desitijat, te jedan desitijatski kaštel.
Bazilika na Crkvini
U Brezi su pronađene dvije kasnoantičke crkve: jedna na lijevoj obali Stavnje na Srđu, na čijim su ruševinama poslije nastali groblje iz 10. do 12. stoljeća i nekropola sa stećcima, i druga na desnoj obali na Crkvini, danas u stambenom naselju blizu središta. Bazilika na Crkvini okvirno se datira u 6. stoljeće, u razdoblje između 536. i 614., kad je kraj pripadao Istočnom Rimskom Carstvu. Građevina je dimenzija 31,5 × 19 metara, s tri je strane bila okružena trijemovima i završavala je polukružnom apsidom; neobična je njezina orijentacija sjever – jug, s apsidom okrenutom prema jugu.
Posebna je kamena plastika: stupovi su tokareni i ukrašeni prstenovima plitkih žljebova, kapiteli manjih stupova nose križ u mandorli, a uz apsidu su nađene stilizirane protome u obliku veprove glave. Na jednom je stupu urezana latinička abeceda, a na drugom gotovo potpuni stariji futhark od 24 znaka, visine od 0,5 do 2,6 centimetra; oblik rune h upućuje na zapadnogermansko podrijetlo. Bazilika je stradala u požaru, vjerojatno u ratnom sukobu. Ulomci ranoslavenske keramike iz 7. stoljeća pokazuju da su zidovi i nakon toga još neko vrijeme stajali. Od 2004. lokalitet je nacionalni spomenik.
Iskopavanja i drugi spomenici
Prva iskopavanja vodio je 1930. i 1931. Gregor Čremošnik, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu; pokretni nalazi preneseni su u taj muzej i ondje se čuvaju. Od 1961. do 1968. slijedili su konzervatorski i restauratorski radovi: zidovi su povišeni, a dijelovi kolonade ponovno podignuti. Odluka o zaštiti predviđa da prostor spomenika ostane otvoren i dostupan javnosti. Nacionalni spomenici u općini su i džamija u Podgori te nekoliko nekropola sa stećcima, među njima u Hočevlju, Slivnu i Lopatama.












