Otkriće i uređenje
Drugo ime špilja duguje Savi Miniću. Na njegov poziv Muhamed Hadžiabdić, braća Kurtović i Momčilo Piljević krenuli su 13. rujna 1975. u prvo istraživanje špilje. Do glavnog kanala isprva se moglo doći samo puzeći kroz uzak i nizak hodnik dug 206 metara. Na njegovu kraju prvi su speleolozi proširili tijesan otvor. Budući da nitko prije njih nije stigao tako daleko, siga i nalazi kostiju bili su posve netaknuti.
Speleološko društvo „Bosansko-hercegovački krš“ iz Sarajeva do 1992. uredilo je 220 metara turističke staze, sagradilo prijemnu kuću i dovelo struju; rat je zaustavio daljnje radove. Godine 2002. špilja je ponovno postala dostupna posjetiteljima. Napravljeni su novi pristupni put i stube preko sipara do ulaza, postavljena je rasvjeta, a staza je produljena na 560 metara.
Što se vidi u špilji
Staza prolazi kroz nekoliko imenovanih prostora: Ulaznu dvoranu, Zmajevu jazbinu, dvoranu Ermitaž, Prolaz svjetionika, dvoranu Slonovo oko, Termopilski prolaz i dvoranu Romanija. Usput se vide stalagmiti i stalaktiti, sigasti saljevi, draperije i sigaste kade. Zaštitnim znakom Orlovače smatra se bijeli saljev u obliku okrenute baklje.
Stalagmiti su uglavnom bijeli ili, zbog otopljenih željeznih oksida, u raznim nijansama crvene boje. Ima i nekoliko manjih heliktita, a zabilježeni su i mjesečevo mlijeko i špiljski biseri. U špilji žive šišmiši. Temperatura je tijekom cijele godine 8,8 °C, a vlažnost zraka iznad 90 posto.
Špiljski medvjedi i drugi nalazi
Najveći dio nalaza čine kosti špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus). Pronađene su na više mjesta u glavnom kanalu i u gornjem hodniku, gdje su životinje imale i svoje brloge. Njihova se starost procjenjuje na više od 16.000 godina. Sačuvana su takozvana medvjeđa gnijezda, tanjurasta udubljenja promjera 2 do 3 metra, uglavnom u špiljskoj ilovači. Tu su i uglačane stijene i kameni blokovi o koje su se medvjedi češali, ponajprije zbog nametnika u krznu.
Od drugih životinja iz pleistocena pronađeni su samo pojedinačni ostaci crvenog vuka i kozoroga. U blizini medvjeđih kostiju ležali su ostaci sjekire i prapovijesni ulomci keramike. Iz špilje je poznat i špiljski kornjaš nazvan po njoj. U malom muzeju Orlovače na ulazu izloženi su uzdužni presjek stalagmita i ostaci špiljskog medvjeda.
Kako je špilja nastala
Orlovača je nastala u srednjotrijaskim vapnencima, na rubu grebena brda Orlovača. Ispod njih leže starije verfenske naslage pješčenjaka, pjeskovitih škriljavaca i lapora. Ondje gdje se vapnenac dodiruje s verfenskim naslagama izbija nekoliko izvora, među njima izvor Sinjeve, pritoke Mokranjske Miljacke. Tok tog potoka može se pratiti i u stražnjem dijelu glavnog kanala.
Sustav kanala proteže se na četiri međusobno povezane razine. Na dnu sustava Sinjeva teče pod zemljom. Nešto više je ulazni hodnik, kojim za velikih voda povremeno teče voda. Iznad njega je prostran i lako prohodan glavni kanal, bogato ukrašen sigom. Gornja razina duga je samo 14 metara i sastoji se od tri manje prostorije.
Zaštita i posjet
Orlovača je od 2011. zaštićena kao spomenik prirode i prema međunarodnim kriterijima svrstana u III. kategoriju. Njome upravlja Kulturno sportski centar Pale. Asfaltirana cesta vodi do male kuće na ulazu sa suvenirnicom i muzejom, a od magistralne ceste Sarajevo–Sokolac špilja je udaljena 1 kilometar. Budući da je unutra i usred ljeta hladno, dobro je ponijeti jaknu. Okolica špilje pogodna je za šetnju i piknik uz mali potok koji teče u blizini.










