Zašto je tunel izgrađen
Na početku rata zračna luka pod nadzorom UNPROFOR-a bila je jedina veza između opkoljenoga grada i područja na Igmanu izvan obruča. Tko je htio izaći, morao je pretrčati pistu, potpuno izložen snajperskoj vatri. U skladu sa svojim mandatom neutralnosti UNPROFOR je postavljao prepreke kako bi spriječio takve prelaske.
Nakon takvog višemjesečnog stanja Armija Republike Bosne i Hercegovine isplanirala je tunel ispod aerodroma. Trebao je povezati Dobrinju unutar obruča s Butmirom izvan njega, otuda i naziv Tunel D-B. Poznat je i kao Tunel spasa ili Tunel nade.
Gradnja
Kopalo se u proljeće i ljeto 1993. s dviju strana istodobno, iz Dobrinje te iz dvorišta i prizemlja kuće obitelji Kolar u Butmiru. Nedostajalo je stručnih radnika, alata i materijala. Radnici su kopali ručno, lopatama i krampovima, danonoćno u smjenama od 8 sati, a plaćeni su jednom kutijom cigareta na dan. Podzemna voda neprestano je prodirala i morala se ručno izbacivati.
Dovršeni tunel bio je dug oko 800 metara, širok oko jedan metar i visok 1,60 metara. Prolazio je i do 5 metara ispod piste.
Veza sa svijetom
Isprva je tunel bio blatnjav prolaz kroz koji se sve moralo nositi. U manje od godinu dana postavljene su male tračnice i vagoneti, a kasnije električni kabel, pumpe za podzemnu vodu, naftovod, stalna rasvjeta i telefonske linije. Kroz tunel su u grad stizali hrana, gorivo, novine i oružje, a ljudi su mogli izaći. Svakodnevno je njime prolazilo između 3.000 i 4.000 vojnika i civila te oko 30 tona robe. Za prolaz je bila potrebna dozvola.
Tunel nije imao ventilaciju pa je svatko tko je ulazio morao nositi masku, a podzemna voda mogla je doseći do struka. Redovito ga je koristio i Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, na putu na mirovne pregovore.
Muzej danas
Od travnja 2012. Spomenički kompleks Tunel D-B pod upravom je Memorijalnog centra Sarajevo. Za posjetitelje je otvorena butmirska strana, gdje stoji oštećena kuća obitelji Kolar. Dio postava objašnjava opsadu kartom ucrtanom na plan olimpijskog Sarajeva iz 1984. Fotografije i videozapisi prikazuju svakodnevni život unutar obruča, uz predmete koje su stanovnici sami izrađivali i hranu iz humanitarne pomoći. Drugi dio vodi kroz prve nacrte i zapovijedi za gradnju te pokazuje rijetke snimke iz tog vremena, fotografije sudionika i alat koji se koristio.
Od izvornog ulaza s butmirske strane dostupno je 25 metara autentičnog tunela te 100 metara izvorne cijevi, obnovljene tako da vjerno prikazuje unutrašnjost iz vremena rada od 1993. do 1995. Muzej se nalazi u Butmiru, u ulici Tuneli; iz središta se tramvajem ide do posljednje stanice na Ilidži, a zatim autobusom prema Butmiru.










